Što za Hajduk znači još jedna sezona bez trofeja?

Kup je možda i najbolnija točka ove sezone. Hajduk je protiv Rijeke na Rujevici imao sve u svojim rukama, vodio je do duboko u sudačkoj nadoknadi, bio na pragu prolaska, a onda u samo dvije minute – 108. i 110. – doživio potpuni slom. Takvi porazi ostavljaju trag. Oni nisu samo eliminacija iz natjecanja, već psihološki udarac koji često obilježi ostatak sezone. Upravo se to i dogodilo – momčad se nije uspjela oporaviti, a Dinamo je to iskoristio i dodatno pobjegao na vrhu.

U prvenstvu situacija djeluje jednako obeshrabrujuće. Zaostatak od deset bodova u HNL-u rijetko se nadoknađuje, pogotovo kada vodeća momčad igra stabilno i bez većih oscilacija. Hajduk je tijekom sezone pokazivao bljeskove kvalitete, ali nedostajala je kontinuitet – ključna komponenta svake šampionske momčadi. Previše kikseva protiv “manjih” protivnika, uz povremene padove u velikim utakmicama, doveli su do toga da se još jedna borba za naslov ugasi prije samog finiša.

Unatoč svemu, čini se da klub neće posezati za drastičnim rezovima. Gonzalo Garcia, prema svim informacijama, ostat će na klupi i iduće sezone. To može biti znak stabilnosti, ali i svojevrsni rizik. Hajduk je godinama bio poznat po čestim promjenama trenera, što je stvaralo začarani krug nestabilnosti. Odluka da se zadrži isti trener može značiti pokušaj dugoročnijeg projekta, no istovremeno nosi pritisak – rezultati će morati doći.

Igrački kadar također će doživjeti određene promjene. Nekolicini igrača istječu ugovori, a posebno se ističe ime Ante Rebića. Njegova budućnost još nije jasna, a odlazak takvog igrača otvorio bi dodatna pitanja o napadačkoj snazi momčadi. S druge strane, očekuju se i nova pojačanja, što je već standardna priča svakog ljeta na Poljudu. No, ključno je pitanje – hoće li ta pojačanja donijeti kvalitetu ili samo kvantitetu?

Zanimljivo je da se u posljednje vrijeme sve više govori o infrastrukturi, točnije o novom stadionu i stanju Poljuda. Tema koja je godinama bila prisutna sada ponovno izlazi u prvi plan. S jedne strane, to je legitimno pitanje – Hajduk kao klub s velikom tradicijom zaslužuje moderan stadion. S druge strane, dio navijača s pravom se pita skreće li se tim razgovorima fokus s onoga što je na terenu. Jer koliko god stadion bio važan, navijače najviše zanima rezultat.

U tom kontekstu, još jedna sezona bez trofeja ne bi trebala donijeti tektonske promjene, ali bi trebala donijeti ozbiljno preispitivanje. Ne nužno kroz radikalne poteze, već kroz jasnu strategiju – što Hajduk želi biti i kako do toga doći. Kontinuitet bez rezultata nema smisla, ali ni stalne revolucije ne vode nigdje.

Možda je najveći problem Hajduka upravo taj osjećaj “stalnog početka”. Svaka sezona kreće s velikim očekivanjima, s pričom o naslovu, s nadom da je to ta godina – a završava razočaranjem. Prekinuti taj ciklus bit će najveći izazov za klub.

Jer za Hajduk, klub takve povijesti i navijačke baze, još jedna sezona bez trofeja nije samo neuspjeh – to je podsjetnik koliko je put do vrha zapravo težak.