Joško Jeličić nije zaslužio ovakav odlazak

Odlazak Joška Jeličića iz emisije Studio SHNL otvorio je brojna pitanja o granicama javne riječi, utjecaju klubova i odgovornosti medija. Nakon što je Hrvatski Telekom raskinuo suradnju s Jeličićem zbog optužbi za lažno svjedočenje koje je protiv njega podnio DORH, dio javnosti ostao je s dojmom da je odluka donesena prebrzo i pod dodatnim pritiskom okolnosti koje nadilaze sam sudski postupak.

Jeličić je godinama bio jedan od najprepoznatljivijih i najizravnijih nogometnih komentatora u Hrvatskoj. Njegov stil bio je oštar, ponekad provokativan, ali uvijek jasan. Upravo je takav pristup donosio gledanost i dinamiku emisiji, ali i izazivao nezadovoljstvo kod onih koji su se u njegovim analizama prepoznali. Posebno su burne reakcije dolazile iz redova HNK Hajduk Split, koji je javno prozivao HT zbog Jeličićevih komentara.

U tom kontekstu mnogi smatraju da je raskid suradnje bio više rezultat nezadovoljstva njegovim javnim istupima nego isključivo posljedica pravnih optužbi. Važno je naglasiti da optužba nije isto što i presuda. U pravnoj državi svatko ima pravo na pretpostavku nevinosti dok se krivnja ne dokaže pravomoćnom odlukom suda. Odluka o prekidu suradnje prije sudskog epiloga zato kod dijela javnosti stvara dojam da je presuda donesena u medijskom i poslovnom prostoru prije nego u sudnici.

S druge strane, treba razumjeti i poziciju kompanije poput Hrvatskog Telekoma, partnera Hajduka. Velike korporacije vode računa o reputacijskom riziku i javnoj percepciji, a u ovom slučaju postojao je rizik od raskida suradnje sa splitskim klubom. Tvrtke često reagiraju preventivno kako bi zaštitile vlastiti imidž, no upravo tu nastaje pitanje ravnoteže između poslovne odluke i zaštite slobode izražavanja.

Jeličić je bio poznat po tome da je bez zadrške kritizirao sve – od sudaca do uprava klubova. Njegove analize često su bile neugodne, ali su otvarale prostor za raspravu. Kritika je sastavni dio sporta, osobito profesionalnog nogometa koji generira ogromne emocije i financijske interese. Ako se komentatore počne uklanjati zbog oštrine mišljenja, postavlja se legitimno pitanje gdje je granica.

Posebno je osjetljivo pitanje percepcije da je netko “maknut” jer je smetao određenom klubu. Ako javnost stekne dojam da pritisak moćnog aktera može rezultirati uklanjanjem kritičkog glasa, to dugoročno šteti povjerenju u medijski prostor. Sport bez kritike postaje zatvoren sustav u kojem nema prostora za odgovornost ni transparentnost.

Naravno, sloboda izražavanja nije apsolutna i nosi odgovornost. Komentatori moraju paziti na profesionalne standarde, točnost informacija i granice pristojnosti. No jednako tako imaju pravo iznositi mišljenje, čak i kada je ono nepopularno ili izaziva polemike. Uloga stručnog komentatora upravo i jest analizirati, problematizirati i otvarati teme koje možda nisu ugodne.

Odlazak Joška Jeličića zato nadilazi pitanje jedne televizijske emisije. On otvara širu raspravu o tome koliko je hrvatski nogomet spreman podnijeti otvorenu i ponekad oštru kritiku. Ako je razlog isključivo pravni postupak, tada će vrijeme i sudski proces dati konačan odgovor. Ako je, međutim, presudan bio pritisak zbog izgovorenih stavova, tada se postavlja pitanje kakvu medijsku scenu želimo.

Što će se dogoditi kada netko drugi javno i argumentirano kritizira Hajduk ili bilo koji drugi veliki klub? Hoće li i on postati nepoželjan? Upravo je dosljednost u takvim situacijama ključna za vjerodostojnost sustava.

Bez obzira na to kako će završiti sudski proces, jedno je sigurno: Joško Jeličić obilježio je razdoblje sportskog televizijskog komentiranja u Hrvatskoj. Mnogi će se slagati ili ne slagati s njegovim stilom, ali teško je osporiti da je unosio strast, energiju i autentičnost. A u svijetu sporta, gdje su emocije sastavni dio igre, autentičnost je rijetka i vrijedna osobina.