Je li veće doista i bolje? Analiza prvog SP-a s 48 reprezentacija

Glavni argument FIFA-e za ovo proširenje bio je demokratizacija nogometa. Uvođenjem dodatnih 16 mjesta, Mundijal je prestao biti ekskluzivni klub europskih i južnoameričkih moćnika. Za nacije poput onih iz naše skupine, ali i mnoge druge iz Afrike i Azije koje su desetljećima “kucale na vrata”, ovo prvenstvo predstavlja ostvarenje povijesnog sna. Ta nova energija i entuzijazam “malih” ekipa mogli bi unijeti svježinu u turnir koji je ponekad znao postati predvidljiv.

Ipak, kritičari s pravom strahuju od razvodnjavanja kvalitete. Postoji opravdana bojazan da ćemo u grupnoj fazi svjedočiti utakmicama koje više podsjećaju na rane faze kup natjecanja nego na kremu svjetskog nogometa. Izazov će biti zadržati visoki intenzitet u skupinama gdje bi neki rezultati mogli biti unaprijed upisani. No, povijest nas uči da autsajderi na velikoj pozornici često igraju iznad svojih mogućnosti, a s 48 ekipa, vjerojatnost za “priču o Pepeljugi” veća je nego ikad.

Najveća nepoznanica za sve izbornike, pa tako i za Zlatka Dalića, jest novi sustav s 12 skupina po četiri reprezentacije. Odustajanje od prvotne ideje skupina s tri ekipe spasilo je integritet natjecanja, ali je stvorilo logističko i fizičko čudovište. Činjenica da će osam najboljih trećeplasiranih momčadi proći u šesnaestinu finala znači da će se kalkulacije voditi do posljednje sekunde svake utakmice.

Uvođenje 1/16 finala dodaje još jednu stepenicu na putu do vječnosti. Da bi netko podigao pehar u New Jerseyju, morat će odigrati čak osam utakmica u nešto više od mjesec dana. To pretvara prvenstvo u test dubine kadra i medicinske spreme. Momčadi koje se oslanjaju na 13 ili 14 vrhunskih igrača bit će u ogromnom minusu u odnosu na one koje mogu rotirati bez velikog gubitka u kvaliteti. Pitanje “je li veće i bolje” ovdje dobiva fizički odgovor: bit će bolje za one koji su fizički najspremniji, ali bi moglo biti pogubno za one koji u turnir uđu s ozljedama ili umornim ključnim igračima.

Sjedinjene Američke Države, Meksiko i Kanada zajedno tvore najveću pozornicu u povijesti, ali ta veličina dolazi s cijenom. Prvi put ćemo gledati prvenstvo koje se igra u tolikom broju vremenskih zona i klimatskih uvjeta. Dok će jedna momčad igrati u ugodnom Vancouveru, druga će se boriti s nesnosnim vlažnim vrućinama Houstona.

Ovaj “gigantizam” utječe i na navijačko iskustvo. Kultni osjećaj mundijalskog grada-domaćina, gdje se navijači svih zemalja miješaju na ulicama, bit će zamijenjen kontinentalnim putovanjima. Navijačima će trebati budžeti ravni malim bogatstvima da poprate svoje reprezentacije. Ipak, infrastruktura koju nude NFL stadioni i meksički hramovi nogometa pružit će vizualni spektakl koji će na televizijskim ekranima izgledati impresivnije nego ikada prije.

Je li veće doista i bolje? Odgovor ćemo dobiti tek sredinom srpnja. Ako vidimo dramatične utakmice u šesnaestini finala i nove reprezentacije koje ravnopravno pariraju velikanima, FIFA će moći proglasiti pobjedu. Ako pak prvenstvo postane predugačko i iscrpljujuće, s previše nebitnih utakmica u skupinama, možda ćemo s nostalgijom gledati na format s 32 ekipe.

Jedno je sigurno – Svjetsko prvenstvo 2026. bit će festival nogometne demokracije. Možda će se izgubiti dio one stare, intimne magije, ali nogomet će dobiti priliku da se ukorijeni u svakom kutku planeta. Za reprezentacije poput Hrvatske, ovo je prilika da pokažu da njihova kvaliteta ne ovisi o formatu, već o karakteru koji ostaje isti, bilo da ih na prvenstvu čeka 31 ili 47 protivnika.