Političari su novi doček “žrtvovali” za malo mira

Bronca hrvatske futsalske reprezentacije na Europskom prvenstvu u Sloveniji povijesni je uspjeh za ovaj sport. Riječ je o medalji koja potvrđuje kontinuitet rasta futsala u Hrvatskoj, sporta koji godinama živi bez velike institucionalne pažnje, ali s jakom bazom, strašću i identitetom. Ipak, povratak reprezentacije kući prošao je tiho. Bez Trga, bez mase navijača, bez zajedničke euforije. Umjesto slavlja s narodom – protokolarni prijemi u Banskim dvorima i kod zagrebačkog gradonačelnika. I tu je priča, barem javno, završila.

Za razliku od rukometaša, koji su nakon osvojene bronce dočekani spektakularno, futsalaši su ostali bez “velikog dočeka”. Razlog nije sportske prirode, nego političke. I to je ono što bode oči.

Kapetan reprezentacije Franco Jelovčić otvoreno je rekao da je njihova neslužbena “himna” Thompsonova pjesma Duh ratnika. To nije nikakva provokacija, nego činjenica o identitetu momčadi i emociji koja ih nosi. Međutim, u aktualnom političkom kontekstu ta je izjava odmah zazvučala kao potencijalna iskra novog sukoba na relaciji Grad Zagreb – Vlada RH.

Iskustvo s dočekom rukometaša svima je još svježe. Grad Zagreb, predvođen Tomislavom Tomaševićem, bio je protiv nastupa Marka Perkovića Thompsona, pozivajući se na Ustav i vlastitu političku dosljednost. Vlada je tada preuzela organizaciju dočeka i omogućila ono što su igrači željeli. Rezultat? Nastup Thompsona, politički poraz Grada i otvoreno prepucavanje koje je trajalo danima. Premijer Plenković doček je proglasio spektakularnim, a Tomaševiću poručio da se „smiri i popije čaj“.

U takvoj atmosferi, novi doček – ovaj put futsal reprezentacije – bio bi gotovo siguran povod za reprizu sukoba. Ako bi futsalaši izrazili želju za Thompsonom, Tomašević bi vrlo vjerojatno opet rekao „ne“. Vlada bi se tada našla pred izborom: ponovno preuzeti organizaciju i dodatno produbiti politički jaz ili se povući. Očito je procijenjeno da nikome novi krug sukoba ne ide u prilog.

Tomaševiću zato što bi novo odbijanje izgledalo kao još jedan poraz pred javnošću, a Plenkoviću zato što mu nova “pobjeda” nad Gradom jednostavno ne treba. Jednom je već demonstrirao političku snagu, drugi put bi izgledalo kao nepotrebno inzistiranje. U tom kontekstu, futsal reprezentacija postala je kolateralna žrtva političkog mira.

I to je možda najtužniji dio cijele priče. Ne zato što futsalaši nisu dobili pozornicu, nego zato što se unaprijed znalo da bi sport ponovno pao u drugi plan. Da se, umjesto o bronci, radu i uspjehu, opet govori o ustavima, ideologiji i nadležnostima. Umjesto da se slavi reprezentacija, slavila bi se ili osporavala politička odluka.

Možda su političari ovoga puta postupili pragmatično. Možda su procijenili da je “manje zlo” pustiti da sve prođe tiho nego ponovno otvarati rovove. Ali ostaje gorak okus. Jer poruka koja se šalje sportašima glasi: ako vaš uspjeh nosi potencijal političkog sukoba, bolje je da ga ne slavimo preglasno.

Politički mir možda je kratkoročno sačuvan. No dugoročno, ostaje pitanje: koliko još puta će sport biti “žrtvovan” kako se netko ne bi morao suočiti s neugodnom odlukom?