Da se Rijeka može posuti pepelom i vratiti Đalovića…

Rijetko kad u hrvatskom nogometu jedna trenerska figura tako brzo uđe u memoriju navijača kao Radomir Đalović. Još rjeđe se dogodi da s istom brzinom nestane. No ono što je Đalović napravio u Rijeci u sezoni 2024./25. ostalo je zapisano ne samo na papirima HNL-a i u kabinetima Rujevice, nego i u navijačkim srcima: dvostruka kruna, atraktivna i borbena igra, klub koji je napokon izgledao kao – klub.

Njegov odlazak bio je šok. Njegova kratka epizoda u Mariboru – još veći. Đalović je u Maribor stigao kao šampionski trener, s aurom pobjednika, lidera, čovjeka koji zna upravljati momčadi u stvarnom vremenu. Međutim, samo 16 dana kasnije, više ga nije bilo. Incident na treningu, fizički sukob među igračima, narušena hijerarhija i atmosfera koju očito nije mogao (ili htio) sanirati natjerali su ga na ostavku.

Đalović je danas slobodan, a Rijeka bez njega loša. Da se na Kvarneru danas mogu posuti pepelom i vratiti ga na klupu… Klub se muči s posljedicama smjene trenera i gubitka kontinuiteta. Đalovićev odlazak ostavio je prazninu — i emocionalnu i taktičku — jer navijači će pamtiti sezonu u kojoj su osvojeni i prvenstvo i Kup, pogotovo zbog toga što je vjerojatno dugo neće ponoviti. Osim rezultatskog pada, Rijeka je izgubila i identitet. Momčad je postala neprepoznatljiva: neorganizirana, bez jasne ideje, s obrambenim propustima i napadačkom konfuzijom.

Prvi nastupi pod vodstvom novog trenera Victora Sancheza pokazali su da je pred njim ozbiljan posao. Poraz od Vukovara u gostima bio je bolan, a nakon utakmice Sanchez nije skrivao razočaranje. Istaknuo je kako nije zadovoljan reakcijama igrača u ključnim trenucima, slabom koncentracijom i previše izgubljenih duela. Međutim, za razliku od mnogih trenera koji u porazima traže izlike, Sanchez je jasno identificirao problem: pad mentalne energije i nedostatak zajedničke odgovornosti.

Bi li navijači Rijeke, da mogu, odmah vratili Đalovića? Vrlo vjerojatno – da. No, to ne znači da Sanchezu ne treba dati pravu priliku. Ipak je teza iz naslova samo imaginarna. Možemo se, s druge strane, prisjetiti nekih od najvećih pobjeda Đalovića na klupi; ako ništa drugo, one predstavljaju dobre smjernice za rad Španjolca Sancheza…

1. Rijeka – Dinamo 4:0
   Ova pobjeda se često navodi kao jedna od naljepših u Đalovićevoj eri, možda i najveća. Rijeka je razbila Dinamo na domaćem terenu, zabivši četiri gola: Nais Djouahra, Niko Janković, Dejan Petrović i Duje Čop. Tom pobjedom Rijeka je preuzela vrh ljestvice HNL-a. Đalović je nakon utakmice izjavio da je to “njegova najveća pobjeda u karijeri”.
2. Rijeka – Hajduk 3:0
   Rijeka je pod Đalovićem ostvarila uvjerljivu pobjedu na Rujevici protiv Hajduka, igrajući vrlo dominantno. Gosti su rijetko imali prilike, Rijeka je “nametnula ritam” već od početka i pokazala da može pobijediti jednog od najvećih rivala pred svojim navijačima. Ova pobjeda se ističe kao ključna u držanju ritma za naslov.
3. Prolaz u finale Hrvatskog kupa uz pobjedu protiv Istre 1:0
   U polufinalu Kupa Hrvatske, Rijeka je na Rujevici svladala Istru minimalnim rezultatom, pogotkom Tonija Fruka u 86. minuti. Ta pobjeda je važna jer je osigurala plasman u finale kupa, a pokazala je karakter momčadi u završnici utakmice i kad je pritisak velik.
4. Rijeka – Varaždin 1:0, s igračem manje
   U ključnom razdoblju borbe za naslov, Rijeka je uspjela pobijediti Varaždin minimalno, i to dok je bila s igračem manje više od pola utakmice. Pogodak Luka Menala u sudačkoj nadoknadi učinio je ovu pobjedu slatkom, a Đalović je posle utakmice naglasio koliko ju čin činom snage i karaktera svojih igrača.
5. Rijeka – Gorica 2:1
   U jednoj od utakmica koje su odlučivale put prema vrhu, Rijeka je pobijedila Goricu s 2:1, vratila se na prvo mjesto ljestvice, a Đalović je nakon utakmice govorio o “šampionskoj predstavi” domaćina, naročito u prvom poluvremenu. Golovi Nike Jankovića i Gabriela Rukavine donijeli su tri boda važna u završnici sezone.